Bubrežna insuficijencija

Bespovratno oštećenje većine nefrona uzrokuje kroničnu nesposobnost uklanjanja otpadnih tvari bubrežnim putem. Uzroci su brojna patološka stanja, te oštećenja bubrega i mokraćnih puteva.

UVOD

Bubrezi su organi za izlučivanje u urinarnom sustavu, smješteni u gornjem dijelu abdominalne šupljine. Oblik bubrega je sličan zrnu graha. Bubrezi dobivaju krv iz bubrežne arterije, koja polazi iz aorte. U organizmu koji miruje, bubrezi dobivaju oko 1,2 litra krvi u minuti. Funkcija bubrega je održavanje volumena i sadržaja organskih tekućina, a taj se cilj postiže uklanjanjem, putem urina.

AKUTNA BUBREŽNA INSUFICIJENCIJA

To je stanje koje karakterizira smanjeno izlučivanje urina s posljedičnom promjenom volumena i sastava organskih tekućina.  Postoje prerenalni, renalni i post-renalni uzroci.


Prerenalna akutna bubrežna insuficijencija nastaje kao posljedica smanjene količine krvi, koja dolazi u bubreg.  Najčešći uzroci toga su: krvarenja, povraćanje, dehidracija, opekotine, šok ili srčana insuficijencija.

Najčešći uzroci renalne akutne bubrežne insuficijencije su sve bolesti bubrega, a najčešće: tubularne nekroze, akutni glomerulonefritis, infarkt bubrega i kortikalna nekroza. Katkad uzročnici mogu biti i teške infekcije bubrega.

Post-renalna akutna bubrežna insuficijencija nastaje zbog raznih uzroka koji izazivaju opstrukciju mokraćnih puteva s anurijom. Najčešći razlozi za to su: bubrežni kamenci, kompresije tumorom, uvećanje prostate i stenoze.

U početku bolesti pacijent nema simptoma koji bi ukazivali na akutnu bubrežnu insuficijenciju. U tom stadiju dolazi samo do smanjenog lučenja urina. Nakon toga kod pacijenta se javlja opća slabost, malaksalost i odbojnost prema hrani. Simptomi se pogoršavaju ako se ne intervenira na vrijeme. Pacijent gubi koncentraciju, te postaje jako nervozan. U još naprednijem stadiju, oboljeli pada u stanje obamrlosti, koje je povremeno isprekidano epizodama bunila ili grčeva. Disanje je jako produbljeno, isprekidano periodima potpunog prestanka disanja, jezik je suh, mišići podrhtavaju nevoljno. Skoro redovito, poslije nekoliko dana od pojave anurije, javljaju se krvarenja ili infekcije. Ako se ne počne liječenje na vrijeme, preživljavanje iznosi 5-10 dana od pojave bubrežne insuficijencije.

POSLJEDICE

Jedna od posljedica je poremećena ravnoteža vode. Unesena voda se eliminira putem znoja, crijeva i bubrega. Kada dođe do nemogućnosti eliminacije vode putem bubrega, tada dolazi do hiperhidracije. Zbog intoksikacije vodom dolazi do probavnih, respiratornih i srčanih poteškoća, te živčanih simptoma.
Kod poremećaja ravnoteže elektrolita dolazi do trajnih posljedica. Električna provodljivost otopine elektrolita je veća od provodljivosti vode. Elektroliti imaju važnu funkciju u organizmu jer održavaju elektroneutralnost unutarnjih otopina, kretanje vode itd.
Tijekom anurije dolazi često do nedostatka ili povećanja koncentracije kalija, kalcija, natrija i fosfora u organizmu što može uzrokovati velike srčane poteškoće.
Bubreg je organ koji regulira acido-baznu ravnotežu. Metabolička acidoza je česta komplikacija bubrežne insuficijencije. Metabolička acidoza uzrokuje probavne i cerebralne smetnje. Zbog bubrežne insuficijencije dolazi i do zadržavanja dušičnih spojeva.  Još jedna važna i česta poljedica bubrežne insuficijencije je anemija. I na kraju tu je i još jedna posljedica, a to je poremećaj koagulacije. 

TERAPIJA

Kod akutne bubrežne insuficijencije najvažnije je tretiranje primarne patološke situacije. Kod akutne tubularne nekroze, važno je održavanje normalnih razina organskih tekućina, te koncentracije tvari sadržanih u njima. Pacijent mora mirovati, izoliran, u krevetu, zbog sprječavanja mogućih infekcija. Davanjem tekućine moraju se nadoknaditi gubici organskih tekućina.

Prehrana mora zadovoljavati energetske potrebe, ali isto tako mora ograničiti unos proteina. Osobitu pozornost treba obratiti na kalij. Kada pacijent prebrodi fazu oligurije, unos hrane i tekućine postupno treba vratiti u normalu. Unos proteina mora biti ograničen dok se ne normaliziraju koncentracije ureje i kreatinina u krvi. Kod većine pacijenata, mjere dijete i kontrolirano davanje tečnosti i elektrolita nisu dovoljne. Iz tog razloga najčešće se pribjegava dijalizi, što sprječava pojavu komplikacija. 

KRONIČNA BUBREŽNA INSUFICIJENCIJA

Kronična bubrežna insuficijencija je zadnji stadij bubrežnih bolesti. Bespovratno oštećenje većine nefrona uzrokuje kroničnu nesposobnost uklanjanja otpadnih tvari bubrežnim putem. Uzroci su brojna patološka stanja, te oštećenja bubrega i mokraćnih puteva. Do kronične bubrežne insuficiijencije najčešće dovode: glomerulonefritisi, trovanja živom, bubrežne infekcije, urođene anomalije bubrega, itd. Među prvim znacima bubrežne insuficijencije su poliurija i polidipsija. Zbog nesposobnosti preostalih nefrona za koncentriranje urina dolazi do poremećaja ravnoteže elektrolita.

Početak kronične bubrežne insuficijencije je neprimjetan. S trećinom funkcionalnog bubrežnog tkiva obrađuje se normalna količina tvari. Na taj način pacijent ne osjeća nikakve simptome bolesti. Tek laboratorijske pretrage mogu pokazati snižavanje glomerularne filtracije i defektnu sposobnost koncentracije. Količina urina je sve veća, te pacijent mora češće mokriti. Kako bolest progresivno napreduje, dolazi do uremičke faze u kojo dolazi do niza hematokemijskih promjena. Naglašen je porast ureje, kreatinina i mokraćne kiseline, te često dolazi do anemije. Ukupni proteini, kalcij i natrij su često sniženi, dok su kalij i fosfor povišeni. Slika elektrolita je poremećena. Zbog anemije pacijent osjeća jaku opću slabost, te se lako zamara. Pacijent je blijed, te osjeća mučninu, slab apetit, te uporno štucanje. Često je pacijent i deprimiran, anksiozan ili iritabilan. Većina tih simptoma nestaje kada pacijent počne sa terapijom dijalizom.
Često u naprednom stadiju uremije dolazi do perikarditisa. To je upalna reakcija oba lista perikarda. Očituje se bolovima iza prsne kosti i osjećajem opće slabosti.  

TERAPIJA

Osnovni cilj terapije je očuvati funkcionalni cjelovitost preostalih nefrona. Sve dok laboratorijski nalazi i stanje pacijenta ne ukažu na opasnost od uremije, ne postoji razlog za znatnije ograničavanje unosa proteina. Pacijent može uzimati 0,50 - 0,75 g proteina visokog kvaliteta (meso, jaja). U tijeku dijalize može doći do gubitka proteina, pa te gubitke treba nadomjestiti. U prehranu treba uvesti više vitamina i folne kiseline. Pacijentu ne treba ograničavati ni unos soli. Drastično smanjenje unosa soli može prouzročiti pogoršanje neravnoteže elektrolita.

Količina natrija u dijeti određuje se tako što se dozira količina natrija koju pacijent izbaci tijekom 24 sata. Koristan pokazatelj je svakodnevna kontrola tjelesne težine. Ako se težina pacijenta povećava, znači da organizam zadržava vodu, odnosno da postoji višak natrija u organizmu. Vrijednost kalcija u krvi se postiže i davanjem kalcij-laktata. Ako postoji već vidna kompromitacija koštanog tkiva, pacijentu se daje i vitamin D. Za održavanje funkcije bubrega najvažnija je količina vode koju pacijent unosi u tijeku 24 sata.

Hemodijaliza je terapija koja se mora obavljati redovito i konstantno i ona može održati pacijenta u životu u periodu od nekoliko godina, odnosno dok se ne stvori mogućnost  transplantacije bubrega. U većini slučajeva (70-80%) kod pacijenta dolazi do prihvatanja transplantiranog bubrega. Nakon toga se pacijent može vrlo brzo vratiti normalnim životnim aktivnostima.



fosfor | glomerulonefritisi | anurija | povraćanje | krvarenja | opekotine | srčana insuficijencija | poliurija | kalcij-laktat | polidipsija | metabolička acidoza | bubrežni kamenci | bubrežna insuficijencija | natrij | anemija | kalcij | kortikalna nekroza | akutni glomerulonefritis | stenoze | bubreg | kalij | perikarditis | hemodijaliza | dehidracija | infarkt bubrega | nefroni | elektroliti | šok | kreatinin | urinarni sustav | tubularne nekroze | bubrezi | urin |

Anketa
Da li volite ljeto?